Uljesura.com

Japan 2002. by Dzjuka

Posted on July 26, 2015     Leave a Comment

Godina je 2002. Spremam se za svoj drugi godišnji odmor i svoj drugi let avionom. Ljeto prije veselo sam prve zarađene plaće potrošio po Engleskoj. Sada ću malo dalje, na drugi kontinent, u drugu kulturu.

Putovao sam ponešto u godinama nakon toga, ali kada me danas neko pita koje putovanje mi je bilo najdojmljivije, bez razmišljanja odgovaram svjetsko u Japanu. Uvjeren sam ne samo meni. Na prvoj utakmici u Niigati, gradu s druge strane Vladivostoka, na kraju svijeta, bilo nas je malo iz Hrvatske, možda stotinjak. Kada danas sretnem bilo koga s tog puta u Niigatu uvijek se razveselimo, izgrlimo, raznježimo.

Nekim čudom ostao je sačuvan dnevnik puta koji je Dzjuka marljivo pisao po notpadima na računalima istočnjaka gdje smo odsjedali. Iz tog razloga je veći dio teksta u nastavku bez naših dijaktričkih znakova. Neki dan sam obećao Šabi i Danijeli poslati taj tekst pa me to potaknulo da ga iznova pročitam. Vrlo zabavno, barem meni koji sam, iz gore opisanih razloga, potpuno neobjektivan vezano uz to putovanje.  Šteta bi bilo to ne podići u post, to veselje prvog susreta s aerodromima, brzim vlakovima, svijetom.

Koliko je putovanje 2002. godine bilo drukčije iz sadašnje perspektive putovanja opisati ću na par primjera:

• Avionske karte kupovale su se u nekakvim turističkim agencijama, nije još bilo internet agregatora avionskih karata. Mislim da sam tada prvi i posljednji put ušao u tu ustanovu imena turistička agencija.
• Rezervacija smještaja preko interneta bila je u srednjem vijeku. U Niigati, najvećem gradu japanske zapadne obale, nisam uspio pronaći hotel koji bi mogao rezervirati. Što ćemo sada? Putovat ćemo dva dana bez spavanja, doći u nekakvu Niigatu gdje nemamo smještaja. Izyahuao sam tada nekog Japanca koji je digao homepage gdje je pisalo da je Niigate i da voli sve što vole mladi, bilo je to vrijeme kad su i normalni ljudi dizali vlastite stranice, bio je tamo njegov mail pa sam mu poslao upit sa zamolbom ako nam može pomoći kod rezervacije smještaja. Završili smo u njegovom selu negdje pored Niigate.
• Spomenuo sam da je Dzjuka pisao taj dnevnik u notepadu i mailom ga povremeno slao frendovima u Zagrebu. Blogovi još nisu postojali. Društvene mreže neće se još par godina pojaviti. Dzjuka je kupio u Japanu USB stick, čudo tehnologije, s nezamislivih 100 Mb kapaciteta. Platio ga je 100 dolara. Pokvario se idući dan, čim smo napustili taj grad. Sjetio sam se toga jučer kad mi je @bur7al tutnuo USB s Feralima, stick je veličine nokta i ima 30 GB.
• 2002. je još bilo relativno kul otići na nogometno prvenstvo, bilo je neke romantike u tome prije nego je nogomet lokalno i globalno postao ovo što je danas.

Da ne duljim više s uvodom, evo Dzjukinog dnevnika, opširnog i punog entuzijazma na početku, sve šturijeg kako odmiče dugih mjesec dana puta. Naime, otišli smo na cijelo prvenstvo, uvjereni prije puta da Hrvatska ide barem do finala.

PETAK, 31.05.02

ZAGREB – SPREMANJE ZA PUT
Nakon dugog i temeljitog planiranja (100% Zoletove zasluge) uslijedilo su moje kratke (jednodnevne) i stresne pripreme za put: nabava i spremanje stvari. Cijeli dan proveden u autu (ured, Metro, Getro, banka, doktor, ljekarna … thx Ireni za pomoć) i na mobitelu (većinom konzultiranje sa Zoletom i provjera situacije njegovih ukočenih leđa)

Našlo se ipak vremena za pogledat tekmu (prvo poluvrijeme u bircu, a drugo u Metrou) i cugu navečer u Paradisu. Zole je išao kod doktora, na masaže, injekcije, tablete i nastojao nadoknaditi neprospavanu noć od bolova. Sve je završilo oko dva ujutro kad su Zole i Vedrana došli po mene i put je počeo …

SUBOTA, 01.06.02

ZAGREB-LJUBLJANA
Što reći za put od ćuku i pol (mrvicu više zbog udaljenosti aerodroma od Ljubljane). Prazna cesta, siguran vozač (thx Vedrana), suvozačko mjesto moje (Zole je iza ležećki ravnao leđa pripremajući ih za let). Možda bi vožnja i kraće trajala da nas dvojica nismo stalno prigovarali Vedrani zbog brze vožnje.

LJUBLJANA (BRNIK)
Aerodrom manji od svlačionice klubova iz lige prvaka, sa sendvičima punoljetnim po američkom zakonu, lošom kavom i još gorim cijenama (možda ipak previše volim pljuvati po Slovencima?). Vidjeli smo dosta naših navijača (većinom BBB koji su išli preko Minkena noseći veliku zastavu) i par slovenskih koji su letjeli za jeftiniju 😦 Koreju. Uglavnom, čekirali smo karte, rjesili se velike prtljage, doručkovali, popili kavu, mahnuli Vedrani, skoknuli do djutića i tako, sve u zarezima, ušli u avion …

LJUBLJANA – FRANKFURT
Ista stvar kao i s putem do Ljubljane. Ćuku i sitno. Uspio sam odspavati većinu puta tako da sam prespavao klopu (navodno sam je odbio, onako u snu…). Zole je rekao da je klopa bila u minusu, riječ je bila o sendviču koji bi i Buci pojeo u jednom zalogaju (nisam pitao da li je ostavio zadnjih par zalogaja kao svaki put u Plješevickoj – ali to ga ionako ne bi nasekiralo).

FRANKFURT (AERODROM)
Budući da smo imali četiri sata slobodno, potražili smo birc gdje ćemo pogledati završetak prve tekme (Irska – Kamerun) te cijelu drugu (Danska – Urugvaj) Točnije, tražili smo, ali tamo u bircevima nema TV, a ako i ima, to su u biti monitori za obavijesti o dolasku i odlasku aviona. Obzirom da nismo znali kako ce Zoletova leđa podnijeti težinu njegovog ruksaka i da sam od Ljubljane sam ja sam preuzeo Vedraninu ulogu nosača torbi, otišli smo u čekaonicu čekati avion. Tu smo upoznali četvoricu naših: Riba iz Zagreba (profesor zemljopisa, pise navijački dnevnik za Klik), Bilić (tip je viši od Zoleta – 2.06m), Boris – Mostarac i Josip – Vjevo – Osječanin.

Dečki su prošli skoro sve tekme naše repke u kvalifikacijama i fakat su me oduševili. Uglavnom, složili smo se da je aerodrom u banani jer nema nigdje TV-a za pogledati tekmu. A mi mislili da su Nijemci nogometna nacija… Bili oni to ili ne (navodno ih ide jako malo na SP), avion nas je čekao pa smo ih nas 6 ostavili da to sami saznaju.

FRANKFURT – TOKYO
Let od 10 ili 11 sati (više se ne sjećam) sam proveo spavajući, papajući (kad su mi dali prvi obrok, mislio sam da me je teta stjuardesa zamijenila za malog Japanca, ili me je pripremala za japanske porcije – ne znam) i napeto očekujući spuštanje. Da, upoznali smo nekog Talijana koji je jadan dobio mjesto između mene i Zoleta (ne znam ko nam je rezervirao karte, ali … dobro, pogodio je državu, ali fulao spol). Mali je tipični digić, svilena šulja, zalizana kosa, nema pojma engleski, ali uspio je objasniti da je iz Bologne, da prati košarku i nogomet i da će gledati talijanske tekme.

Uglavnom, osim nas šestorice iz Hrvatske, malog digića i njegovih teta (rekao je da su mu prijateljice, a godište su moje bake) avion je bio (barem naš dio) pun Japanaca i Japanki koji su se vraćali iz Europe. E, lažem… iza nas su sjedili Francuz, Francuskinja i Argentinac koji su se tako lijepo zabetonirali s Gin-tonicom, da su ujutro bili strgani (sad, nakon ponedjeljka, znam zašto su to napravili).

NEDJELJA, 02.06.02

NARITA AIRPORT
Sletili smo, dobili Short stay vizu (90 dana) i uvalili se u čekaonicu gdje smo se stali dogovarati oko toga kako ćemo do Niigate. Svi smo se složili da je 100$ za autobusnu povratnu kartu malo previše pa su padali prijedlozi oko stopiranja, švercanja … Tu su nam se pridružili još četvorica naših (Nikola iz Zagreba i trojica Istriana, mislim iz Pule).

Na kraju smo Zole i ja odlučili uzeti JR Pass za 14 dana (svi vlakovi i busovi besplatno), ali tu je nastao problem. Naime JR Pass je moguće dobiti samo u putničkim agencijama od kojih 99% ne radi nedjeljom. Stoga smo kao pravi inženjeri odlučili pitati na informacijama koje od agencija danas rade. Tu smo se prvi put susreli s onim na sto smo se dans već navikli… da je službeno osoblje ovdje vrlo srdačno, uslužno, nasmijano, da neki cak pričaju engleski i da nikad iz prve ne skuže što smo pitali ili zamolili. Tako smo od tri službenika na informacijama dobili različite odgovore na naše pitanje za agencije koje rade nedjeljom. U međuvremenu su pristigli i Boysi iz Minhena (petoricu nisu pustili u Japan jer su bili na MUP-ovom popisu huligana) koji su imali informaciju o nekoj sasvim desetoj agenciji koja radi nedjeljom. No, Zole i ja smo odlučili za jednu od one prve tri i nakon par sati vucaranja po aerodromu napokon krenuli prema Tokiju tražiti agenciju.

TOKYO – NIIGATA
Ušli smo u vlak i došli do stanice u čijoj se blizini nalazila agencija. Budući da Japanci nikad ne objašnjavaju lokaciju s adresom (bojim se većina ulica i nema naziv, a numeriranje je rađeno po autoincrement principu: ko prvi napravi kuću, dobije sljedeći slobodan broj), ja sam čuvao stvari a Zole se otišao boriti s traženjem agencije. To je značilo da sam popio svoju prvu kavu u Japanu i počeo se privikavati na cijene (stvar je vrlo jednostavna – ne pretvarati u dolare, a kamoli u kune).

Nakon Zoletovih muka oko vađenja JR Pass-eva (to ce vam Zole ispričati) sjeli smo u Shinkan-sen za Niigatu i krenuli. Impresija o podzemnoj, prvoj kavi i prvoj vožnji shinkan-senom (bullet train) imam koliko hoćete, ali onda nikad neću stići do današnjeg dana.

NIIGATA

Niigata station

Niigata-station … iliti po naški glavni kolodvor. Tu nas je na južnom izlazu trebao dočekati Saito-san (tip kojeg je Zole našao preko neta i koji nam je rezervirao smještaj), ali kako smo u dogovoru s njim trebali doći busom, čovjek nas nije čekao gdje smo se dogovorili nego je čekao bus. Tako smo na kraju mi čekali njega. Tu smo smo sreli ekipu iz aviona plus petoricu novih koji su došli vlakom preko Rusije. Oni su već imali gitaru u rukama, pjevali naše pjesme i tankali se pivom.
Zole i ja smo se slikali uz plakat za SP kad nam je prišla neka Japanka i ponudila da nas uslika obojicu. Na hrvatskom !? Riječ je o Ikuko Yamanato, profesorici japanskog jezika i klavira. Ovdje je prevoditelj za policiju i prvu pomoć. Inače radi i živi u Rijeci. Gledao sam uokolo i moram reći da nije bilo Meksičkih navijača na vidiku.

Dočekali smo i Saito-sana koji je sa sobom dovukao snimatelje iz lokalne TV postaje koji će snimati emisiju o neobičnoj susretu Japanca i dva Hrvata. Mi smo htjeli odmah do hotela, istuširati se i odspavati, ali Japanci su inzistirali da moramo na večeru (tako je kad TV postavlja uvjete). Ostavili smo velike torbe na kolodvoru i odvezli se s našim domaćinima u neki tradicionalni japanski restoran gdje su nas smjestili u odvojenu sobu od ostalih gostiju (što je bilo dobro za ostale goste, jer nisu morali trpjeti smrad naših nogu nakon dugog puta). Dok smo mi jeli, pili sake i pričali o Hrvatskoj i Japanu, slušali o nazivima jela, običaja, znamenitostima Niigate, cijelo vrijeme nas je snimala TV. Na kraju večere smo dali kratke izjave i napokon krenuli u hotel.

Hotel SeikoKan je tradicionalni Japanisee Inn udaljen od grada cca 40 minuta vožnje autom. Nakon prijave na recepciji, pozdravili smo se s Saitom i njegovom ekipom te otišli pogledati sobe. Hotel nije velik, ali budući da smo mi bili jedini gosti, imali smo svu pažnju naših domaćina. Raspremili smo stvari i osvježili se tušem. Krešo je se opustio u vrućoj japanskoj kupci (što mu je definitivno popravilo stanje leđa) i otišli smo dolje u lobi da se probamo javiti našima doma. Dolje smo upoznali vlasnika i njegovu cijelu obitelj. Bacili smo priču do iza ponoći i prije spavanja uspjeli vidjeti rezultate tekmi.

PONEDJELJAK 03.06.02 (UTAKMICA)

NIIGATA
Da, utakmica…. A nama je prošao još jedan cijeli dan do 15.30 kad je utakmica počela. Probudili su nas ujutro na doručak gdje su nas opet dočekali TV i mali Saito od juče. Za vrijeme doručka (japanski doručak nije nešto s cim se moze započeti dan) su nas opet ispitivali, snimali, smijali se … Zatim smo pogledali vrt iza hotela (preživjevši napad zmije), otišli do lokalnog hrama gdje smo zvonili zvonom, slikali se i lagano se počeli sekirati na TV i Saita, jer njima izgleda nije bilo jasno da tekma počinje za nešto manje od 6 sati.

No, ipak smo morali otići do nekakvog prekrasnog jezera i, kasnije (ili je to bilo prije), u Northern Culture Museum. Šta smo vidjeli, ne znam, imamo na slikama. Napokon smo došli nazad do Niigate, nekako uspjeli objasniti Saitu i TV-ekipi da ne želimo vise kameru iza leđa. Uspjeli su shvatiti iz petog pokušaja, pa smo se pozdravili s njima i krenuli prema stadionu. Došli su i Meksikanci, na tisuće njih odjednom. Veseli i nasmijani. Svi smo se slikali sa svima.

Organizacija i prijevoz do stadiona su bili fenomenalni (i još su). Busevi voze svake minute, nema gužve, sve bez najmanjeg zaustavljanja (osim pokazivanja karte za utakmicu prilikom ulaska u bus)

HRVATSKA – MEXICO (BIG SWAN STADION)
Stadion je najljepši koji sam do sad vidio. Zašto? to trebate vidjeti u živo. Skroz je uz more, okružen je kanalima s morskom vodom tako da morate preci preko mosta da bi došli do ulaza. Sve je japanski čisto i uredjeno. Putem do ulaza na nasu tribinu slikali smo se s malim milijunom Japanaca (da smo tražili 100 jena po slici sto je manje od 1 USD, pokrili bi sve troškove našeg puta i boravka). Ušli smo na tribinu, spustili se iza gola i počeli navijati. Tu je bio Knjaz sa snimateljem, Boysi i dosta naših navijača iz svih krajeva Hrvatske. Najviše iz Japana (iako je izgledalo da smo popunili 10-ak redova, samo u prva tri su bili nasi, a iza nas nasi Japanci. Počelo je navijanje, a uskoro i tekma. Pjevalo se, pljeskao, vrijeđalo i sve kaj ide uz tekmu. Dobili smo bubanj od nekog Japanca, pa su Riba(sa vaterpolo kapicom na glavi) i dečki naizmjenično bubnjali i diktirali ritam navijanja. Najuporniji je bilo Vjevo koji je forsirao “i znaj, ja volim Hrvatsku” i moram priznati da se to lijepo culo na cijeloj tribini (za TV prijenos ne znam, budući da je Meksikanaca bilo mnogo vise)

NIIGATA
Kako je tekma završila to svi znate (slažem se sa Sasom da u subotu navija za Italiju, jer za koga on navija, taj gubi. Zadnji primjer su Boston i Sacramento), tako da smo svi otišli u minus. Knjaz (Grga, Jole, imate pozdrav) me je pitao da li imamo šanse za prolaz u sljedeći krug i moram priznati da je odabrao krivi trenutak (malo sam ironično odgovarao, ali na svu sreću, kamerman nije skužio da treba mene snimati)

Mehiko

Uglavnom, vratili smo se u grad gdje smo odlučili da ne idemo ovakvi posrani nazad u Tokyo, pa smo iznajmili sobu u Single inn-u. Navečer smo izašli van i nakon bezuspješnog traženja naših navijača, završili smo u nekom pubu u kojem su Meksikanci slavili zasluženu pobjedu. Putem smo upoznali Mirka i Slavicu, iz Australije, koji su nam se pridružili u ispijanju piva. Vlasnik puba je pustio snimku tekme, a mi smo se upoznali s Meksikancima i fakat mi je drago, ako smo već izgubili, da smo izgubili od njih. Ljudi se znaju veseliti pobjedi i pritom ne provocirati poražene (znam sigurno da bi ih mi ubili od zajebancije, da je tekma završila u nasu korist) Tu su bili i Englezi iz Portsmoutha koji su došli gledati tekmu zbog Prosinečkog. Zaružili smo s njima i Meksikancima do ranih jutarnjih sati i totalno zaboravivši na poraz, došli do hotela iza 5.30 ujutro

UTORAK 04.06.02

NIIGATA – TOKYO
Budući da u Single Inn-u doručak traje do 10.00, a to je ujedno i vrijeme za check out, ustali smo se, onako mamurni, taman na vrijeme (9.45) da se spustimo na doručak i vratimo u sobu pokupiti svoje stvari. Nasli smo se s Mirkom i Slavicom te krenuli skupa prema Tokiju. U vlaku smo sreli dvojicu naših iz Vinkovaca koje smo upoznali dan ranije dok su tražili hotel. Kad smo ih pitali da li znaju za Auto Simun, jer mi kao radimo software za P.Z.Auto, oni su odmah zaključili: Vi ste oni papci iz MIT-a. Da nas znaju svugdje, znaju nas.

TOKYO

Nakon presjedanja iz shinan-sena u JR Line pa na lokalni vlak i jedno 10 minuta pješice došli smo do našeg smještaja na sljedećih 10 dana. Hotel Joyoh. BTW, u shinakn-senu sam procitao clanak u Japan Times-u o smjestaju u Tokiju i nas hotel je istaknut kao najbolji za ljude koji ne traze preveliki komfor, a zele svoju privatnost uz najbolju moguću cijenu. To znaci da je Zole genijalac koji, ako IT ode u onu stvar, uvijek moze naci posao u turističkoj agenciji. Hotel i soba imaju sve sto nam treba (jedina primjedba je da fali TV u lobiju). U sobi je krevet, stolić, TV, hladnjak i klima uredjaj (sve u 3 kvadratna metra), WC i umivaonici su na svakom katu. Imamo i kupaonicu, tus kabinu, stroj za pranje rublja, 2 PC-a. Super.

Preostala dva kuta Juyoh gajbe

Kad smo završili s osvježavanjem i raspakiravanjem stvari spustili smo se u lobi i upoznali ekipu koja odsjeda s nama u hotelu. Najviše je Iraca, Engleza i Nijemaca. Ima naravno puno Japanaca, tu su i Meksikanac, Talijan, Australac (koji ce s nama na Italiju)

Poslali smo par mailova, pogledali neke tekme (nemam pojma koje), kupili hranu i pice da nam hladnjak ne radi bez veze i nakon par pivi otišli u krevet. Zole oko 03.00, a ja, kao i svaku večer do sad, iza 05.00 (ovdje se svi borimo s vremenskom razlikom, tako da je u lobiju oko 03.00 uvijek vrlo živahno)

SRIJEDA 05.06.02

KYOTO

Kyoto iz tornja

Probudili smo se prije 08.00, i krenuli prema Kyotu, jer smo se dogovorili s Mirkom i Slavicom da se nadjemo tamo u 12.00. Međutim, uletjeli smo u jutarnju gužvu (gužva u ZET-ovim tramvajima je mila majka za japanska mjerila), pa smo uspjeli zakasniti nekih sat vremena. No nasi novi prijatelji su nas čekali (znajući i sami koliko su Hrvati točni, iako bili u zemlji poput Japana) pa smo s njima krenuli u obilazak Kyota. Ovo obilazak nemojte shvatiti doslovno, jer za obilazak svih znamenitosti u Kyotu treba 10-ak dana (prema Lonley planetu). Dakle, bili smu u nekom tornju (Koyto Tower) gdje smo bacili pogled na grad. Gdje smo god pogledali vidjeli smo naseljeno područje. Isto vrijedi za cijelo područje od Tokija do Kyota
Cijelim putem nema šanse da vidite bilo sta osim kuca i malih rižinih polja.

Nakon tornja (koji nam je bio usput) otišli smo busom do hostela gdje su se smjestili Mirko i Slavica. Iznajmili smo bicikle i krenuli u obilazak hramova od kojih su najpoznatiji bili bas u blizini hostela. Obišli smo dva hrama (nema ih smisla opisivati, vidjet ćete slike, mogu samo reci da su prekrasni) i vratili se do hostela. Naravno da je taj dio Kyota brdovit pa smo se stalno spuštali i penjali (Boki, da si nas vidio, treba nam jedan dobar trener za brdske utrke) To nas je toliko strgalo, da smo povratkom u Tokyo cijelo vrijeme spavali. E da, prije povratka smo večerali i posjetili zabavni park, u koji smo ušli samo zato sto je Mirko dan prije vidio simulator rally-a pa sam ga morao pobijediti u tome, sto sam i učinio.

ČETVRTAK 06.06.02

LJENČARENJE

Tokyo iz Juyoha

Prvi dan pravog godišnjeg odmora. Ustajanje u 13.00, klopanje, malo interneta, malo notepada (u njemu ovo pišem), odlazak u Irski pub i gledanje prve dvije tekme. Druženje s Englezima, Ircima i našim prijateljem Lucanom iz Australije. Trecu tekmu smo pogledali u nekom lokalnom restoranu. Popili brdo pive i to je to. Zole je već u krpama, a ja čekam da u Hrvatsku dodje vrijeme za spavanje (ovdje je sad 03.30) i završavam ovaj tekst.

PETAK 07.06.02

Još jedan dan sličan jučerašnjem. Uz jedinu razliku da smo otišli u drugi kvart. Akasuka (ili tako nešto… nemam plan podzemne uz sebe, a lose pamtim nazive) je u istom dijelu Tokija gdje je i nas hotel. Mi se u stvari nalazimo u Taito City. Ni ja nisam još shvatio da li je to grad, gradić, ili dio Tokija, ili sve troje.

Nema veze… Uglavnom, čuli smo da tamo ima jako puno malih trgovina gdje se mogu kupiti najrazličitije stvari. Stoga smo nakon ustajanja (spavao sam do iza podneva – sinoć smo zaružili s nekim Ircem i Norvežankom do ranih jutarnjih sati ubivši litru votke i gomilu pivi) otišli u Akasuku gdje smo kupili rekvizite za mec protiv Italije (crvenu periku i sesire u kojima azijski seljaci rade u rižinim poljima)

Church pub

Budući da smo htjeli pogledati tekmu, očajnici smo tražili bar ili restoran koji ima TV. Bilo je gore nego na frankfurtskom aerodromu – nigdje TV-a, a oni su domaćini svjetskog prvenstva – fuck. Uz to, još jedna primjedba, u Japanu ne prenose utakmice koje se igraju u Koreji, osim jakih mečeva ili na satelitu. Nevjerojatno.

Kad smo već digli ruke i krenuli nazad prema Uenu (tamo je irski pub koji ima prijenose svih utakmica) naletjeli smo na francuski birc koji je imao ogroman TV i jeftinu pivu. nije bila ni gužva kao jučer u Irskom pubu. Stoga smo odlučili ostati i pogledati sve tri utakmice (ipak smo na SP)

Nakon sto su Svedjani maznuli Nigeriju, ja sam vodjen svojim instinktom (i uz pomoć vlasnika birca) našao McDonalds i probao neke japanske Mac-ove. Isto sranje, ali su jeftiniji od uličnih prodavače hrane.

U biti, najjeftinije je u dućanima. Imaju gomilu gotove hrane. Od sandwicha do cijelog menija. Samo im na blagajni kazete da stave to u mikrovalnu (točnije, pokažete rukom na mikrovalnu i kimate potvrdno glavom nakon toga), koje su manje – vise u svakom dućanu.

French bar

Nakon Mekija smo gledali Španjolce i Paragvajce, a ja sam pred kraj poluvremena odlučio malo protegnuti noge i uslikati par slika. Prvo na sto sam naletio je bilo malonogometni teren sa zelenim tepihom i mantama, gdje su neki Japanci haklali. Nisu bili losi. Zatim sam pogledao cijene obleke i odustao od takvih poklona. Roba, meni nepoznate (japanske) marke, stoji od 160$ na gore. Jedino sto je prihvatljivo su T-Shirts s koji su jeftiniji od pranja prljavih majica u javnim praonicama rublja. Znate ono, ubaciš žeton u vešmašinu i bariš komade – je, da, tristo (ovo je fora, a ne scenarij cjenkanja)

Kad sam krenuo nazad, naletio sam na game park kojih samo ovdje imaju vise nego mi registriranih nogometnih klubova. Ovaj nije bio velik (malo manji od Brnika), ali ostao sam unutra vise od pola sata. Tranu ima svega, uz ulaz su pucačine i borilačke igre (tu nije bilo gužve), zadim slijede tetrisoidene igre, raznorazne strip-igre. Najveći je kockarski dio gdje se uz poker aparate, elektro rulete (Buci, Mali, Dinko… koji raj… ali nisam igrao) možete kladiti na konjske utrke. Kakve konjske utrke ? Majstori imaju maketu trkališta s malim konjima na kotače. Sve ostalo je isto. Odaberete svog favorita, ubacite jene i navijate za komad plastike kojim upravlja software a ne jokey. Da smo ga mi MITovci pisali, možda bih i bacio koju kladu očekujući bug i veliku zaradu… ovako nisam htio riskirati (uz to, sve su tipke s japanskim nazivima).

Klađenje na konje

Tu su i neke coin-igrice. Ubacujete žetone koji padaju u neke pokretne posude koje kad se prepune izbacuju žetone (od prethodnih igrača) van !?! Možda ja nisam dobro skužio… ali izgledalo je kao prozirni poker aparat (zamislite da ih je Apple počeo izradjivati… bas tako bi izgledali) Umro sam od smijeha kad sam vidio da neki Japanac lupa po bubnjevima i tako skuplja bodove (bio je u Audicija nivou) Drugi je obučen u elektronske boksačke rukavice blokirao udarce i samrao digitalne protivnike. Sad znam zašto su tako vitki, iako se puno vise na kompjuteru.

Na kraju sam odlučio potrošiti 100 jena za partiju tetrisa da vidim da li je igranje u KSET-u ostavilo nekog traga. Iako nisam briljirao (zbog joysticka) na kraju sam bio uvjerljivo najbolji te sam svoj potpis (CRO) ovjekovječio Krckovom kamerom (stari, sve je ok s aparatom, jedino sto ovdje ne mogu downloadati slike. Bojim se da cu morati kupiti još jednu memorijsku karticu) Na izlasku sam primijetio neku simulaciju nogometa, a u demu koji se vrtio, Hrvatska je nakon neuspješnog napada, primila gol iz kontre. Od Nigerije !? (budući da su oni maločas definitivno ispali iz stvarnog takmičenja, nisam se sekirao)

Glenn Kotche

Vratio (nakon sto sam već pomislio da sam se izgubio) sam se taman da vidim kako Španjolci osiguravaju ulazak u osminu finala. Birc se polako napunio s ljudima pred večernju utakmicu. Argentina-Engleska. Nije bilo puno Europljana (Zole, Lucan i ja, po dva Engleza i Nijemca, vlasnik koji je Francuz), ali zato je bilo pun kufer Japanki koje su navijale za Englesku. Kako su smiješne. Vicu cim bi se nešto moglo dogoditi. Aji, hai, aaaaaaaaa, ooooooo. Strasno… Najviše uzdaha je bilo kad su u krupnom planu prikazivali Beckhama ili Batistutu. Čupanje za kosu, hihotanje … Beatlesi su 286-ica za ovu dvojicu.

Budući da je Lucan engleski navijač (živi u Australiji, starci su mu Englezi) svi smo bili sretni i zadovoljni rezultatom, pa smo nakon tekme, putem do hotela, uboli po pivu da lakše zaspemo. Meni nije pomoglo, pa sad pijem treću i završava ovaj update u nadi da ce dodatno zračenje monitora i Asahi (naziv pive – u jednom od sljedećih mailova vise o pivama) u
tome uspjeti.

SUBOTA 08.06.02 i NEDJELJA 09.06.02

Ludilo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Lesli Eldridž

Kako smo ih zgazili…. Sad znam zašto smo došli ovdje. Koja ludnica. Cijelu noc nakon utakmice smo proveli u centru Tokija (Ropongi) slaveći u nekom pubu s Ircima i Japancima. Bilo je super. Napokon smo vidjeli i zgodne Japanke. Mada, nakon 10 piva, sve izgleda dobro. (Poruka za Irenu i Vedranu: Samo smo gledali) Utakmicu ste svi vidjeli na TV. Mi smo ovaj put pazili da ne napravimo ništa sto smo radili prije utakmice s Meksikom. Nismo se obrijali, nismo davali interview-e, zamijenili smo rekvizite … Naravno, sad ćemo to sve ponoviti protiv Ekvadora.

Došli smo u hotel oko 07.00 i ja sam prespavao Meksiko – Ekvador i Turska – Kostarika. Pogledali smo prvu pobjedu Japanaca u restoranu blizu našeg hotela i sad se spremamo na spavanje.

Probat ćemo sutra kupiti karte za Irsku protiv Saudijske Arabije i za Englesku protiv Nigerije. Ovdje u hotelu je fakat sve u znaku SP. Kupuju se karte za bilo koju tekmu.

Ibaraki

Sad idem jer ovdje je gužva. Svi čekaju na svoj red, pa neću duljiti. Čujemo se sutra.

PONEDJELJAK 10.06.02 i UTORAK 11.06.02

Danas smo bili na utakmici Irska – Saudijska Arabija. Karte smo dobili od Saudijaca (naganjali smo ih dva dana) Tako smo upoznali Yokohamu i stadion na kojem ćemo u četvrtak razvaliti Ekvador.

Inače, čitamo redovito vijesti iz Hrvatske i moram priznati da ponekad poželim da sam tamo – pogotovo kad upadnemo u gužvu u metrou. ZETove gužve su mila majka za njihov rush-hour – ne znam zašto se tako zove kad im gužve traju pola dana, iako imaju gomilu linija i još vise vlakova koji, kao sto svi znate, nikad, ali fakat nikad do sad nisu kasnili ni sekunde…

Sutra ce Zole u obilazak sjevernog Japana, a ja u Tokio u shopping (bit ce suvenira…)

Javim vam se prije odlaska u Koreju

SRIJEDA 12.06.02

Spavanje, spavanje, tekma, klopa, spavanje …

ČETVRTAK 13.06.02

I na strani, i kod kuće, Tomo brani nemoguće (+ Elvis Brajković i Šarić)

Nalazim se u hotelu Yokohama gdje je i naša repka. Čekam kartu za našeg frenda iz Australije. Imam sliku s Kovačem, Olićem i Jozicem. Plus još jedna s Vlakom. Oce se slikati, ali nemaju karata.

Sutra idemo u Hiroshimu, a prekosutra palimo na kontinent. Javim se opširnije (ako stignem) nakon tekme….
…
…
…

Pijemo u hotelu s Nijemcima, Englezima i Ircima. Njihove repke su prošle skupinu, a oni manje vise svi idu doma raditi. Nasi papci su nas zajebali, ali mi ćemo i dalje pratiti ovo čudo uživo.

Japanka

Bas sam sad telefonom kupio kartu za četvrtfinale… Sad cu mirno uživati u godišnjem, bez stresa i sekiracije. Pogledati koju tekmu, preprodati koju kartu, kupovati suvenire, slikati, kupati se u oceanu…

Prica za Bokija: nakon tekme Njemačka – Irska u Ibarakiju murija je potjerala prodavače dresova i ostalih rekvizita iz podzemne. U cijeloj strci, dečki su ostavili dva ruksaka i jednu pederušu (sve s Rominim znakom) Dakle, imam obećanje od jednog Švabe (Andi) da ce mi poslati pederušu postom (sad mu kao treba, bla, bla) Nije bitno… imam izgovor zašto Boki nije dobio poklon.

Pitanje za Sasu: Joxa, buraz… nisi zašto si navijao za naše večeras… a lijepo smo se dogovorili…

Svima ostalima: puno tužnih i pijanih pozdrava iz Tokija

PETAK 14.06.02 i SUBOTA 15.06.02

Maketa centra Hirošime nakon znate već čega

Napokon na kontinentu. Sad mogu kuci kad god hoću. Na noge ako treba. Došao bih do 2006 taman da saznam da se Hrvatska nije kvalificirala…

Dakle, napustili smo Tokyo drugi dan nakon poraza od Ekvadora i uputili se prema Hiroshimi. Odsjeli smo u Hiroshima Youth Hostelu, gdje se Zole zarakijao s nekim Meksikancima, a ja sam utučen otišao spavati. Sutradan smo obišli A-Dome i uputili se u Shimonoseki.

Tamo smo čekajući trajekt vidjeli kako Nijemci na sebi svojstven način prolaze u četvrtfinale. Upoznali smo četvero naših iz Kanade kojima je ovo drugo SP.

Nakon sto smo se ukrcali u trajekt i smjestili se u ‘sobu’ (oni koji su bili u vojsci – znaju zašto navodnici), upoznali smo se Ircima. Koja luda ekipa. Dvojica su došli od Irske do Japana za 69 (zaokružio bih na 70, ali ovako je preciznije… i perverznije) dana. Vecinom stopirajući. Jedino su kroz Sibir opalili vlakom. Nakon sto sam ih proglasio najluđim ljudima, smirili su me da postoje dva Engleza koji su išli vlastitim autom, te još dvojica ili trojica koji su to odradili biciklom.

Busan, Koreja

Dakle, s Ircima i nekim Meksikancima smo pogledali tekmu (Irci navijaju za samo dvije momčadi na svijetu: Irsku i onu koja igra protiv Engleske) i gadno se
zapeglali s tekilom i pivom (morat cu iskontrolirati jetru kad dodjem u rvacku) te nakon sto smo skužili da je sve na brodu zatvoreno, otišli spavati.

Danak smo platili sljedeće jutro, jer dok su svi ostali čekali na iskrcavanje, mi smo cackali krmelje, gasili požar u unutrašnjosti i trošili zadnje jene na doručak, kavu i cigarete.

No, nije bilo panike. Čekanje se odužilo na dva sata (prva naznaka da je Koreja bliza nama). Kad smo napokon izašli iz broda, prošli granicu, carinu i kaj sve ne, dočekala nas je Judy i krenuli smo s njom prema našem novom domu u sljedećih pet dana.

U samom vlaku sam se sve vise uvjeravao da su Japanci fakat priča za sebe… jer, ovo je već ličilo na ZET. Vruće, ljudi se deru, prosjak žica lovu (nije snalažljiv ko nasi, jer nema tekst poruke na engleskom), neki tip prodaje mirišljave vrećice … sve u 10 – ak stanica. Karta… 3 kn. Od naše stanice smo uzeli taksi i platili 15 kn. To mi daj. Jeftino brate. Iako sam svjestan da je nakon Tokija sve jeftino (osim možda Londona), ovo je jeftinije nego kod nas.

Judy

Neka tako i ostane. E da smo barem cijelo vrijeme bili ovdje. Možda bi i grupu prošli…

E, da, uspio sam napokon downloadati slike pa vam šaljem par na kojima nismo lose ‘ispali’… Sutra idem naci frizera (i u Japanu je sisanje jeftinije nego u
Hrvatskoj) i platiti par kuna za svoj budistički look.

NEDJELJA 16.06.02 – ČETVRTAK 20.06.02 (BUSAN)

Budući da su nasi junaci već kod kuce na zasluženom godišnjem odmoru (cuo sam da ih je dočekalo troje ljudi na aerodromu – valjda ce i nas toliko dočekati), ovdje vise nema sekiracije oko nogometa. Gledali smo svih 8 utakmica 1/16 finala (propustili smo većinu tekmi po grupama) i jedino nam je zao Iraca.

Tu smo tekmu gledali ‘doma’ jer sam cijeli prvi dan izgubio na download i upload slika (a vi bez komentara)

Drugi dan smo dočekali Lucana i otišli navečer u grad pogledati Brazil – Belgija. Nasli smo self-service (Mladjo iz Paradisa bi uživao) pub i isprobali većinu korej(an)skih piva. Najbolja (a kasnije smo utvrdili i najzastupljenija) je Hite, ali budući da je tu bio
drug Budweiser, korejske pive su eliminirane u prvom krugu nakon tri kola.

Nakon tekme smo trazeci lokaciju za zadnju pivu završili u kvartu gdje ako kazete fuck ili fuckin’ (Lucan i ja koristimo to u konverzaciji kao u Tarantinovim filmovima) odmah se pojave trojica šampona (Head and Sholders – bez vrata) i pokazuju vam neki prolaz u podrumu gdje ni mrtav – pijan ne bih olakšavao mjehur, a kamoli nešto drugo.

Busan

Na kraju smo se spustili u neki noćni klub nadajući se ne preskupoj pivi i popunjenom prostoru (ponedjeljak je i ovdje šugav dan za izlaske) Dočekalo nas je još šampona i odvelo u nekakvu sobu s foteljama, velikim stolom (s praznim casama) i 4 TV-a. A na TV-u pogodite sta (Bubasvabe trazi …) Odmah smo im objasnili da mi ne želimo plaćati bogatstvo za jeftini viski ili pivo gledajući gole tete na TV-u i strahujući (nadajući se ?) koga bi nam poslali još u sobu. Zahvaljujući mom znaju engleskog (i njihovom neznanju) kad sam im objasnio NO SEX… BAR… DRINK !!! odmah su me razumjeli i kimajući glavom odveli do sanka… Koji je nekako previse ličio na prostoriju iz koje smo maločas pobjegli uz jednu sitnu razliku. Na TV – u su bili neki stričeki koji nisu licili na konobara sa željom da nas posluzi pivom.

Objasnili smo našim domaćinima da ipak nismo toliko žedni pa da ćemo potražiti neko drugo mjesto. Oni su tupavo kimali glavama, a mi smo ubrzavali 2 koraka po sekundi na kvadrat.

Zatim smo pitali neku tetu da li ima koji bar u blizini, ali budući da je ona samo sutila i smješkajući pokazivala (opet) prema dolje, u podrum, zahvalili smo se i napokon našli neki bar/restoran u kojem smo čekali 20 minuta da nam netko od konobara pridje, pa još toliko da nam donesu pive. Kad ni nakon 45 minuta nismo dobili cugu (volim ja predigru, ali sto je previse…) otišli smo kuci kukajući za Japanom i njihovim vending machines (zvučim k’o ‘rvati iz Amerike) gdje se piva dobije na svakom koraku bez objašnjavanja: Ne, ne želim plavušu, ne ni crnku… ni to hvala lijepo… ‘OCU SAMO PIVO!!!!!

Tekmica

U utorak smo otišli na gradsku plažu. Super! Not! Plaza je ogromna, pjescana, iza nas cesta, a ispred nas ocean… kojem bi i more iz splitske rive pozavidjelo na nečistoći. Kako smo ponijeli loptu, raspucavali smo je po plazi i nakon sto smo shvatili da se glupo znojiti bez mogućnosti kupanca, smazali smo neke odvratne hamburgere (dobio sam rizu umjesto peciva) i otišli gledati Japan-Turska.

Inače, hrana je ovdje toliko začinjena, da fakat možete pojesti psa, a da ne skužite (a kako i bi kad prije nismo probali psa). Nakon zadovoljavanja svih uvjeta za rad u cirkusu kao gutači vatre, Zole i ja smo došli do jednostavnog zaključka: Izbjegavati sve sto je crveno. U najboljem slučaju je slatki paradajz sos (Bljak)… a u najgorem… pa, probajte kebab kod Cibone s onim ljutim umakom i zamislite da postoji stvar 10 puta jača od tog umaka (vjerujte mi na riječ da postoji)

Nakon ove anti-crvene digresije (molim HDZ-ovce da ne pljescu nego ponovno pročitaju prethodni ulomak) reci cu još da je Turska rutinerski pobijedila Japan. Hvala Bogu, još da Italija spraši Koreju, pa cu moci napokon u miru upaliti TV, bez da gledam povijesne trenutke zabijanja gola Portugalu s dva igraća vise po 9786897569786-ti put.

Korejska zastava

I da, osisao sam se… na nulu… 35 kn.

Navečer smo otišli u grad pogledati kako ce Italija razbiti Koreju i naravno… to se nije dogodilo. Preci cu na Saletovu metodu… navijam za Koreju u 1/4 finalu (valjda ce upaliti)

Društvo nam od tada prave nasa domaćica Judy i njezina frendica Sonny. S njima je sve puno lakše. Kad oces pivo dobiješ pivo, kad ne znaš gdje si one saznaju… Kad nemaju menu na engleskom, ne moraš biti pantomimičar da narucis pohanu piletinu s krumpirom i salatom. A tek ćevape s lukom i kajmakom … Uglavnom, hvala im.

Proslava oba gola i slavlje nakon toga je neopisivo. Ludi su k’o mi nakon Njemačke, samo je njih malčice vise pa ih je bilo 4.000.000 na ulicama. Neponovljivo. Osim ako fakat maznu Španjolce.

Žaba

Uspjeli su kasnije na četiri različita TV-programa davati ponovljenu snimku utakmice… U biti, koeficijent da ćete naletjeti na snimku Koreja – Italija na jednom od 30 TV kanala je 1.02

Toliko slavlje zadalo nam je problema u povratku kuci. Podzemna ne vozi, a TAXI puni ko ZETov bus u 06.45 iz Prečkog za Kozari Bok. Nekako smo se dokopali busa koji ce nas maknuti iz centra grada i poslije taxijem ravno doma.

Srijedu (prvi dan bez utakmice) smo proveli na izletu. Gdje smo bili, sto smo vidjeli… pitajte Zoleta. Meni je toga dosta.

Navečer smo popili pivu i završili u karaoke clubu… Prostor je na istu foru kao i onaj gdje vas ako trazite sank proglase pederom, s jednom razlikom da se na TV-u vrte neki opuštajući prizori (dupini, sume, tete iz Baywatcha, planine…)

Sat vremena je 50-60 kuna, ali bilo je mrak. Svi smo pjevali. U stvari Lucan i cure su pjevali, a Zole i ja zavijali. Najjači je bio My Way (imam slike za Mitju) Toliko nam se svidjelo (ni sam ne vjerujem dok ovo pišem) da smo platili !?!??? još ćuku vremena i prali Beatlese, Stonse, neke Korej(an)sku Doris Dragovic, Olivera i sve sto smo uspjeli pronaći.

Ispucanog i promuklog glasa (a nakon Ekvadora sam se poveselio da cu barem zaljeciti grlo do kraja boravka ovdje), natečenih nogu i s bolom u ledjima spavao sam k’o klada do 13.30.

Četvrtak sam proveo u shoppingu – USB memory stick od 128 MB bit ce dosta da dovučem sve slike bez uploada na Yahoo, a imam i hrpu majica. Zatim lagana večera, posjet Game parku i spavanac. Laka mi noc. Da, prethodno sam isprobao čudo od kartice i … radi!

PETAK 21.06.02 – ULSAN

Odvalili smo busom do Ulsana jer sam imao dvije karte za Njemačka – SAD koje sam htio prodati. Budući da u Koreji situacija s preprodajom nije bajna kao u Japanu, na kraju dana sam se veselio gubitku od samo 30-ak dolara.

Inače, danas je za Lucana prestalo svjetsko prvenstvo. Brazil je izbacio Engleze i sad čovjek djeluje kao i mi nakon Francuske, Jugoslavije, Ekvadora. Koje bjelilo u licu… strasno. Zole je otišao u Busan, a Luc i ja smo zapalili na stadion. Tamo se cijena karata mjenjala k’o na burzi. Ispod cijene, pa pada i pada, pa naglo naraste… a mi prodajemo spiku, lazemo, muljamo i napokon uvala…

Nakon sto sam se rjesio karata, uzeli smo taksi do grada. Vec sam rekao da je taksi jeftin… pa se jadni taksisti snalaze na razne nacine. Jedan od njih je pokupiti vise ljudi koji se ne poznaju i odvesti ih od stadiona u centar… i svima naplatiti cijenu na taksimetru. Cestitamo!!! Mi smo nakon polustane preprike dogovirili 2000 Wona unjesto 6200.

Sretni kako smo izgubili pola sata da zaradimo 3$ (a prethodno sam izgubilo cijeli dan da izgubim 30$) vratili smo se u Busan i dočekali Zoleta koji je zavrsio u Ruskoj cetvrti. Nije ništa priznao, pa cu reci da je samo gledao…

SUBOTA 22.06.02 – BUSAN

mah mah Busan

Koreja – Spanjolska… Nakon petodnevne najave utakmice na svih 30 kanala, odlučio sam obuci svoju crvenu majicu i vidjeti to ludilo u gradu… Tekmu smo gledali vani, pa u bircu, a produžetke i penale na kolodvoru, jer nam je vlak za Seoul kretao u 18.15 (jedanaesterci su trajali od 18.02 od 18.11) Tako smo se trceci i slaveći ulazak Koreje u polufinale pozdravili s domaćinima i krenuli vlakom do Seoula (točnije… Suwona)

U Suwonu su nas dočekali Sim i njegova zena s ružama. Skroz sam se rastopio. Odveli su nas kuci i nakon kratke price zaspali smo k’o klade.

NEDJELJA 23.06.02 – UTORAK 25.06.02 – SUWON, SEOUL

Ljudi… besplatan smještaj… klopa tri puta dnevno… pranje vesa… sve džabe i sa smjeskom. K’o da smo doma…

Simova familija

Ukratko, obišli smo Seoul (koliko se to moze u par dana), upoznali neka mjesta i ljude te u utorak navečer pogledali domaćine protiv Švaba i nakon sto se još jednom potvrdilo da je Lineker u pravu, utučeni smo otišli spavati.

SRIJEDA 26.06.02. POVRATAK

Ovdje neću duljiti kao u dolasku.
Suwon – Incheon (aerodrom) – autom. Do Frankfurta smo letjeli 10 i pol sati, čekali oko ćuku vremena i onda još ćuku i sitno do Ljubljane. Tu su nas dočekali Zoricka i Dinko… pa preko male Bregane (bravo Dinac) u Zagreb…

Krevet na visini od 70 cm, priča se samo hrvatski, ima kruha….. jeeeeeeeeeee…

Sad ćemo u Bugrasku, Belgiju … pa sve do Portugala ….